U članku je dat pregled ostavinskog postupka unutar EU s posebnim naglaskom na situacije gdje imamo imovinu u više država članica, kao i imovinu izvan EU uz konkretan primjer iz Bosne i Hercegovine. Ovo je veoma bitna tema današnjice, s obzirom na otvorenost tržišta, pa je nasljeđivanje imovine u inozemstvu (iz kojeg god kuta se gleda) uobičajena pojava.

Kratke crtice članka:

  • Kako se provodi ostavinska rasprava u Europskoj Uniji?
  • Tko je nadležan za postupke ostavinske rasprave u Europskoj Uniji?
  • Provedba prava iz ostavinske rasprave u drugoj EU zemlji
  • Moguće biranje nadležnosti suda nad ostavinom od strane ostavitelja
  • Imovina izvan EU (primjer Bosna i Hercegovina)

Slobodno i intenzivirano kretanje unutar EU-a dovodi do situacija gdje se svakodnevno veliki broj osoba kreće iz jedne države članice u drugu radi zaposlenja ili drugih životnih obaveza, a što posljedično često rezultira time da su građani EU-a vlasnici imovine u različitim državama članicama. Ako tome pridodamo i veliki broj internacionalnih brakova među građanima EU-a koji su državljani različitih država članica i nečlanica, dobijemo kombinaciju svega. Različita boravišta, višestruka državljanstva, imovina u različitim državama. Sve je to donekle sa strane kao bezbrižna životna situacija dok ne dođe do slučaja smrti tih osoba. Tada se otvaraju brojna nasljedno-pravna pitanja s prekograničnim elementom.

1. Kako se provodi ostavinska rasprava u Europskoj Uniji?

Kada se želi urediti nasljedstvo unutar više zemalja Europske Unije, najvažnije je definiranje nadležnosti suda, dakle odabir države koja je odgovorna na provođenje postupka ostavinske rasprave, kako ne bi došlo do dupliciranja ostavinskih postupaka na područjima više zemalja.

A kako se odabire nadležnost suda za provođenje ostavinskog postupka?

Tako što se u obzir uzimaju 3 kriterija, i to redoslijedom prema važnosti:

  • uobičajeno boravište ostavitelja
  • državljanstvo ostavitelja
  • mjesto imovine ostavitelja

To dakle znači kako utvrđivanje činjenice o ostaviteljevom uobičajenom boravištu u trenutku smrti predstavlja prvi kriterij u određivanju koji sud države članice je nadležan u postupku nasljeđivanja.

Ovo definiranje proizlazi iz Uredbe o nasljeđivanju donesene 2012. godine, pod brojem 650/2012, koja uzima u obzir da su različita tijela u pojedinim državama članicama nadležna u nasljednim stvarima i da to treba razgraničiti i definirati kako ne bi dolazilo do preklapanja ostavinskih postupaka. Također, kada se u Uredbi referira na pojam „sud“, isti ne obuhvaća samo sudove u pravom smislu riječi, već i javne bilježnike te pravne stručnjake nadležne u nasljednim stvarima koji izvršavaju pravosudne funkcije ili postupaju u skladu s prenesenim ovlastima od strane pravosudnog tijela ili postupaju pod nadzorom pravosudnog tijela.

1.1. Što ovo sve znači u praksi?

Jednostavan primjer:

Osoba ostavitelj imala je imovinu van svojega mjesta uobičajenog boravišta. Nasljednici znaju za nasljedstvo u drugoj državi, ali zbog slučaja iznenadne smrti, osoba ostavitelj nije oporukom uredila svoje stanje niti je definirala nadležnost suda određene zemlje za provođenje postupka rješavanja ostavine. To sada implicira probleme kod ostavinske rasprave za nasljednike, gdje sudionici iste ne znaju pred kojim sudom tražiti svoja prava i je li možda već negdje sud neke države članice EU po službenoj dužnosti započeo i/ili izvršio isti postupak.

Tu dolazimo do mogućnosti biranja nadležnosti suda za odlučivanje o nasljedstvu u svojoj oporuci.

2. Biranje nadležnosti suda neke EU članice kada dođe do ostavinske rasprave

Netko čije uobičajeno boravište nije u zemlji njegovog državljanstva, ali ipak želi da njegovo ili njezino nasljedstvo potpada pod ovlast države kojoj pripada prema državljanstvu, to može učiniti putem instituta Mogućeg izbora (članak 22. Uredbe).

Njemački državljanin A.O., koji godinama živi i radi u Austriji želi da se ostavinska rasprava provodi u Njemačkoj, dakle prema njemačkom nasljednom pravu, a ne austrijskom. Tada osoba A.O. treba napraviti izbor zakona u korist njemačkog zakonskog okvira kako bi se primjenjivalo njemački okvir ostavinskog postupka. Razlozi za takav odabir nisu bitni. Ono što je bitno jest da se taj odabir mora izričito naveden u oporuci ili ugovoru o nasljeđivanju (putem raspolaganja imovinom nakon smrti) ili moraju biti jasno vidljivi iz uvjeta takvog raspolaganja. Izričito birajući mjerodavno pravo preporučljivo je iz razloga pravne sigurnosti, pogotovo da nekim slučajem ne bi došlo do vođenja paralelnih ostavinskih postupaka u više zemalja Europske Unije.

3. Provođenje prava iz ostavinske rasprave u drugoj EU zemlji

Da se ostavinski postupci i rasprave ne bi ponavljale u više EU zemalja, cijela problematika je riješena uspostavom Europske potvrde o nasljeđivanju, kao sastavnim dijelom već spomenute Uredbe o nasljeđivanju iz 2012. godine.

Ova potvrda omogućuje brže i jednostavnije identificiranje nasljednika što olakšava postupanje tijela za provođenje prava nasljednika nakon ostavinske rasprave u drugoj državi članici u kojoj se nalazi imovina.

Nije iznenađujuće što je „identifikacija nasljednika i drugih subjekata s pravom na transnacionalnoj razini“ korištenjem jednog dokumenta bio važan cilj Uredbe o nasljeđivanju od samog početka.

4. Što kada imamo imovinu u trećim zemljama

Ako se jedan dio imovine ostavinske mase nalazi izvan okvira EU, onda se mora provoditi zaseban ostavinski postupak u toj zemlji.

Odnos sa trećim zemljama u praksi zna biti dosta kompliciran zbog različite naravi. Tako nije samo u pitanju različita legislativa i zakonodavni okvir već sama priroda svakog slučaja – npr. da li je već provedena ostavinska rasprava za imovinu u EU, da li su osobe složne oko uživanja prava nasljedstva, da li se netko od nasljednika odrekao nasljedstva u korist sunasljednika ili je pak riječ o naknadno pronađenoj imovini.

Tu dolazimo do sljedećeg primjera.

4.1. Priznanje stranog rješenja o nasljeđivanju u Bosni i Hercegovini

Priznanje stranog rješenja o nasljeđivanju nije moguće, jer se ostavinski postupak van granica EU vodi zasebno za imovinu prema mjestu gdje se ona nalazi. Strane isprave mogu samo biti dokazni materijal u ostvarivanju određenih prava, koja se npr. žele izuzeti od nekih nasljednika.

Dakle, nasljednici su primorani na zasebno pokretanje ostavinske rasprave u BiH.

U praksi je upravo čest slučaj da se nasljednici ne mogu dogovoriti oko nasljedstva, pa se na silu pokuša izuzeti jedan ili više nasljednika od ostavine. Tako uzmimo na primjer 3 nasljednika koja trebaju naslijediti vrijednu imovinu u BiH, te da svi žive u inozemstvu u Njemačkoj gdje je već ranije zaključena ostavinska rasprava i zaključen je ostavinski postupak za tamošnju imovinu.

Međutim, nad imovinom u Bosni i Hercegovini dva nasljednika žele isključiti onog trećeg iz određenih osobnih razloga.

Treći može svoja prava tražiti na sudskoj raspravi, gdje bi kao dokazno sredstvo bilo i ranije Rješenje o nasljeđivanju iz Njemačke, ali nikako kao automatsko priznanje strane sudske odluke.

Zaključak

Različita boravišta, višestruka državljanstva, imovina u različitim državama impliciraju i komplicirane pravne situacije. Stupanjem na snagu Uredbe o nasljeđivanju 2012. godine na tlu EU uvela su se neka pravila i procedure koje su se protekom vremena počele uvažavati i primjenjivati u zakonodavstvima zemalja članica, kao i u njihovom odnos prema trećim zemljama, odnosno svim nečlanicama. To je posebno zanimljivo iz perspektive Bosne i Hercegovine, s obzirom na ogromnu dijasporu u Europskoj Uniji.

The content of this article is intended to provide a general guide to the subject matter. Specialist advice should be sought about your specific circumstances.